Vladavina „pravih“
Miriše na izbore. U Austriji se ove godine održavaju mnogi, pa i oni najvažniji – parlamentarni. Iako su izbori tek na jesen, predizborna kampanja uveliko je započela. Sada već tradicionalno, austrijski se (pred)izbori prepoznaju po pljuvanju po građankama i građanima ove zemlje koji nemaju pravo glasa. Priznajem, „pljuvanje“ zvuči prilično prostački, ali ovaj izraz posljedica je gnjeva, kojeg su u meni proizvele prethodne predizborne kampanje u Austriji, u okviru kojih su se strasno širile neistine, predrasude i mržnja prema onima koji ne mogu da uzvrate odlaskom do glasačkih kutija. I to je toliko jadno, toliko neljudski i toliko svojstveno prostacima, primitivcima i kretenima upakovanim u “kravate”diplomatiju” da meni jednostavno na pamet i na jezik ne pada ništa pristojno.
Više od četvrtine stanovnika Austrije porijeklom je iz druge države, u Beču više od polovine ima tzv. migracijsku pozadinu. Stranci (dakle oni koji nemaju austrijsko državljanstvo) iz državne kase godišnje uzmu oko 3,7 milijardi eura, dok u istu kasu u istom periodu ubace 5,3 milijardi. Dakle, država je 1,6 milijardi eura „u plusu“. Podatak je iz 2016. godine, ali vjerujem da ni danas situacija nije mnogo drugačija. Svaki treći preduzetnik (ili preduzetnica) u Beču je migrantskog porijekla. To su ljudi koji plaćaju porez, zapošljavaju druge ljude, jačaju bečku i austrijsku privredu.
Iako mnogo lijepo zvuče, ove podatke nećete pronaći u najčitanijim novinama, a ni na profilima ministrice integracije Susanne Raab. Usput, već dva desetljeća pratim austrijsku politiku i vodim projekte poput „Integrationswochen“ ili „Integrationsgipfel“ i nažalost još nisam shvatio šta znači „integracije“ u opisu posla pomenute ministrice. Meni više liči da je Raab ministrica propagande vlastite partije konzervativaca. Njena politika jasno oslikava težnje narodnjačke ÖVP, da od ultranacionalističkog FPÖ-a sebi vrati onaj dio glasačkog tijela koji jednostavno prezire ljude koji žive u Austriji, ali se ne zovu Stefan, Wolfgang ili Renate. Nećemo se lagati – utrka sa desne strane političkog centra bitka je za mrzioce. A takvi se animiraju prijetnjama, govorima mržnje, diskusijama o „austrijskim vrijednostima“, kampanjama punim prezira i omalovažavanja i drugim prljavim, neljudskim sredstvima. A dobar dio medija podržava takve nastupe, željni reklama koje stižu iz ministarstava i drugih institucija, kojim upravljaju pomenuti politički profiteri.
A lijevo? Lijevo od centra su većinom ignoranti, koji vlastite glasače šarmiraju lijepim riječima o šarenom društvu, iza kojih često ne stoji baš ništa. Jer na vodećim pozicijama lijevih stranaka ili institucija koje vode ljevičari, pronaći ćete tek Stefane, Wolfgange ili Renate. Dok plavi nacionalisti sanjaju Austriju bez „podobnih“, konzervativci štite svoje „vrijednosti“, ljevičari ignorišu.
Ljudima čija se imena i prezimena u ovoj državi izgovaraju teže, ostaju dvije opcije – da budu glasniji i samouvjereniji, kako bi sami ostvarili svoja (ustavom zagarantovana) prava ili da šute – donji i vječno zahvalni na ničemu.
Građanke i građani Austrije, koji u njoj nisu rođeni, moraju da shvate da je zemlja u kojoj žive i rade i njihova zemlja, pa čak i više od toga – ona je domovina njihove djece. Život je prekratak da bi ga cijelog proveo kao stranac.
Dino Šoše, izdavač
