Demokratijom po Kurzu
Bivši austrijski kancelar zvučnog prezimena, Sebastian Kurz, osuđen je na osam mjeseci zatvora uslovno (usput, godinama imam taj djetinji refleks, kad ugledam „osam“ i „Kurza“). Šalu na stranu. U presudi je navedeno kako je Kurz lažno svjedočio parlamentarnom odboru koji je provodio istragu afere Ibiza. Presuda nije konačna, u toku je žalbeni postupak.
Ovakva presuda, pa makar i ne bila konačna, pokazuje jednu veoma važnu stvar- da je Austrija demokratska država, u kojoj niko nije nedodirljiv. U kojoj su, mada rasklimani tokom vladavine mlađahnog konzervativca, demokratski stubovi još uvijek jaki. Jer, ovakve procese i ovakve presude može da omogući samo jedan od najvažnijih među pomenutim stubovima – nezavisno pravosuđe.
Doduše, sa naglaskom na „još uvijek“. Sudeći po reakcijama onog dijela njegove stranke koji je još uvijek na vlasti, nezavisnost pravosuđa, baš kao i novinarstva, trn je oku dobrog dijela austrijskih crnih (čitaj ÖVP), kao i kompletnog FPÖ-a (čitaj ultranacionalistička partija ili „plavi“). A oni zajedno trenutno čine ogromnu većinu austrijskog glasačkog tijela. Tako da je Austrija danas razapeta između šutljivih demokrata, koji su zabavljeni unutarstranačkim sukobima i glasnih, sve otvorenijih neprijatelja demokratije, koji veličaju Putine i Orbane, sanjajući državu u kojoj mogu kontrolisati sve – medije, pravosuđe, a vjerovatno i opoziciju (tako to , naposljetku, eskalira).
Zašto je važna ta potpuna kontrola? Zato što režimi, poput ruskog, srpskog ili kineskog šalju jasnu poruku: Onaj ko je dovoljno brutalan i ko pod svoju kontrolu stavi medije i pravosuđe, jednom dobivenu vlast može zadržati skoro vječno. Recept je sličan, šalje ga Maduro iz Venecuele: kad je situacija loša, izvučeš iz rukava nacionalističkog asa ili zemlju gurneš u rat. Dobro, neko u rat, a neko, poput Vučića, u vječnu napetost predratnog stanja. I, da se ne lažemo, među neprijateljima demokratije postoje razlike i nijanse. Ima ih, od populista sa nabiflanim parolama protiv stranaca, preko lažnih socijaldemokrata u kojima čuče sitni diktatori, preko demagoga sa lažnim biračkim spiskovima i autobusima naručenih glasova, do diktatora koji naručuju politička ubistva i ne dozvoljavaju konkurenciju na izborima. I nekako se čini da jedni od drugih uče. Putinove „doživotne šetnje“ od premijera do predsjednika, odavno su praksa u Mađarskoj, Srbiji i u onom, kako ga od milja zovu, manjem entitetu BiH. Kada bacite pogled na rusku državnu televiziju, prepoznaćete koncept Pinka – studio pun nevjerovatnih prikaza, koji su pozvani da otvoreno laju na opoziciju. A sve skupa vodi kreatura, čiji je jedini zadatak da svakodnevno pomjera granice neukusa, nekulture i primitivizma. Na taj se način, naime, pravi odgovarajuće glasačko tijelo.
Ali, vratimo se u Austriju. Mediji koji bi se mogli porediti sa državnim medijima mnogo manje demokratskih država ovdje se još uvijek nazivaju bulevarom. U ovoj državi se još uvijek može otići u zatvor zbog lažne izjave, još uvijek pada vlada zbog onoga što bi, poređenja radi, u BiH nazvali „ma daj“. Demokratija garantuje prava i slobode, ali se ne podrazumijeva. Njen opstanak posljedica je jakog civilnog društva i političkih opcija koje se za nju zalažu. A borba za nju je uveliko u toku.
Dino Šoše
Izdavač
