Desničari bez maske

Austrijski ultradesničari, mjesec dana prije parlamentarnih izbora, ponovno otvaraju temu za koju sam mislio da smo je ostavili iza sebe, zajedno sa završetkom pandemije. Zašto to rade? Zato što su shvatili da pričom o “žrtvama nošenja maski” i “pretjeranim mjerama vlade” mogu pridobiti onaj dio stanovništva koji možda i ne mrzi strance, ali voli sebe vidjeti kao “žrtvu onih na vlasti”.

Potpuna nesposobnost dijela populacije da shvati da nijedna vlada na svijetu ne može svima udovoljiti u vrijeme pandemije veoma me iznenadila, a istovremeno razočarala u neke poznanike i prijatelje. Interesi su previše različiti, kao i nivo ugroženosti i lična spremnost na rizik.

Čovjek bi očekivao da će ti ljudi barem moći razumjeti tuđe interese, čak i ako ih ne dijele. Na kraju su javno pokazali potpuni nedostatak empatije i izrazito nizak nivo socijalne inteligencije – što je ponekad povezano i s intelektualnom slaboumnošću. A to je grupa ljudi koju ultradesničari svih zemalja i ideoloških boja cijene i rado koriste.

Zašto se čudimo što dobar dio migranata “našeg” porijekla u Austriji glasa za ultradesničarsku partiju koja, uzgred, čini sve da im zagorča život u tuđini? To je prirodan izbor ljudi koji i na balkanskoj političkoj sceni navijaju za ultradesne nacionaliste. I, upravo kao i u Austriji, i u matici se ti isti desničari svakodnevno trude da im zagorčaju život.

Politika koja se vodi ekstremno desno od centra svoj uspjeh oduvijek je bazirala na naivnosti najnaivnijih među nama.

Čovjek koji nije naivan zna sabrati dva i dva, pročitati program partije, usporediti i analizirati ponašanje stranke u parlamentu, vidjeti za koje mjere ili zakone se ta stranka zalaže ili protiv kojih glasa. Takav će, nakon analize, sigurno odšetati nazad prema centru. Jer širenje mržnje prema slabijima nikada nikome u historiji čovječanstva nije donijelo ništa dobro.

Dino Šoše
Izdavač