Integracija

Integration. Ima li riječi njemačkog jezika, koja je posljednjih godina bivala više puta zloupotrebljavana? Nema! Plavi su je huškači, po ko zna koji put, iscijedili, silovali do posljednjeg slova, uzeli joj dušu, svako pozitivno značenje, umjesto njega posijali strah i sjeme onoga za što smo mislili da je zauvijek nestalo 9. maja 1945. godine.

U modernoj, svjetskoj metropoli kakav je Beč, riječ „integration“ ne bi trebala da se izgovara. Trebalo bi, majku mu, da se podrazumijeva, da ljudi koji žive u ovom gradu treba da se služe jezikom koji se u njemu koristi. Takođe bi trebalo, majku mu, da se podrazumijeva da se svako onaj ko dođe u ovaj grad, u njemu osjeća ne „kao“ nego „kod“ kuće.

Kod kuće? Kakva je to kuća, majku mu, u čijoj avliji te svako malo iznenade plakati na kojima stoji da su uljez, višak, da uzimaš ono što ti ne pripada? Kakva je to kuća u kojoj partija koja lijepi te, takve plakate, osvoji 27 posto glasova na izborima? Kakva je to kuća u kojoj partija, koja je (lafo) na tvojoj strani, usvoji zakon koji ti dodatno otežava ionako težak položaj? Kakva je to kuća u kojoj većina ljudi stranog porijekla radi teške poslove, za koje su manje plaćeni, živi u manjim stanovima, dok im se na nos uporno nabija da su „problem“, da „uzimaju“.

Kakva je to kuća u kojoj (virtualni, dežurni primitivci u službi novinarskog otpada) Helmut Kafka i Franz Weinpolter pišu pisma izdavaču najtiražnijeg dnevnika u državi, žaleći se na one koji su njoj „donji“? Kakva je to kuća u kojoj se praunuke onih koji su u ovu zemlju stigli trbuhom za kruhom, naziva strancima, pa se onda čudom čudi zašto ti isti praunuci i sami sebe nazivaju strancima? Kakva je to kuća u kojoj stalno slušamo zatucane primitivce koji pizde, dok tužakaju strance koji im „otimaju opštinske stanove“ i kako se jadaju da „se čovjek u vlastitom gradu više ne osjeća kod kuće“? Pa dobro, majku mu, smijemo li se i mi u ovom gradu osjećati (kao) kod kuće? Kod kuće u kojoj me pojedini uporno gledaju ispod oka, čim progovorim na našem, valjda jer im moj jezik ne zvuči „cool“ kao što im zvuče talijanski, engleski ili francuski? Kod kuće u kojoj pojedincima problem predstavljaju ljudi koji se mole istom bogu, samo na drugom jeziku?

E, taj jezik ću sad da isplazim i da kažem: (I) moja je to kuća! Moja kuća, zato što je moja kćerka rođena u njoj. Moja kuća, zato što mislim da sam Bečlija postao onog dana kad sam u ovom gradu platio prvi račun. Kiriju, porez, zdravstveno osiguranje… Jer od tog trena ja učestvujem! Od tog trena ja imam obaveze i od tog trena zahtijevam da imam i prava. Moja kuća, jer u njoj žive i oni kojima glavna tema nije moje porijeklo, ljudi koji ne spominju suživot i raznolikost, već ih svakodnevno žive.

U mojoj kući žive moji prijatelji – Christian, Brigitte, Alev, Richard, Edwin, Ursula, Nicole, Peter – divni ljudi koji su pouzdan znak da sam u ovom gradu kod kuće. Zato ćemo, zajedno sa našim dragim prijateljima, u prvoj sedmici maja po petnaesti put organizovati Integrationswochen. Da ne bi bilo, majku mu, da se u našoj kući nas ništa ne pita.

Dino Šoše