Izbori za Vučića
Da li je Srbija demokratska država? Formalno da, demokratski ne. Izbori, sada već tradicionalno svakogodišnji, nisu onakvi kakve zamišljamo, dok pijemo punč na božićnom sajmu u centru švedskog Malmö-a.
Srbija je, barem na papiru, parlamentarna demokratija sa višestranačkim izborima, ali je Srpska napredna stranka posljednjih godina konstantno erodirala politička prava i građanske slobode, pritiskala nezavisne medije, političku opoziciju i organizacije građanskog društva. Tako stoji (i) u godišnjem izvještaju „Freedom House“, nevladine organizacije čiji je cilj podsticanje liberalnih demokratija. Ista organizacija u istom izvještaju navodi da su se u Srbiji tokom 2022. godine dogodila brojna kršenja sloboda okupljanja, uključujući nasilnu represiju na skupovima aktivista i protestima, koju su vršile privatne bezbjednosne agencije i maskirane osobe – navodno povezane sa vladom.
Kako izgleda, Aleksandar Vučić će, barem među politički pismenijima, ostati upamćen kao jedan od onih lidera, koji su demokratski sistem iskoristili kako bi uveli autokratiju.
U Srbiji se izbori kradu – i to prije izbora. Jer, vlasti kontrolom medija i kupovinom glasova sve već unaprijed pripreme. Ako se izbori zamisle kao snimanje filma, onda se mogu podijeliti na pretprodukciju – sve što se dešava prije izbora, na produkciju, to jest izborni dan, i na postprodukciju, što obuhvata brojanje glasova i potonje igrice. Vlasti u Srbiji najpredanije manipulišu u fazi pretprodukcije, vele upućeni. „U pretprodukciji se najveći pritisak vrši kroz medije“, kaže pravnica Sofija Mandić, članica beogradske izborne komisije ispred liste „Srbija protiv nasilja“. „Kada ljude ubedite da nema politički bolje opcije, oni neće rizikovati posao i egzistenciju zarad promene koja je neizvesna i koja će, kako to mediji tvrde, dovesti na vlast stari korumpirani režim. Onda su kupovina glasa ili pritisak na poslu samo završavanje tog posla. Ljudi kažu – pa dobro, zašto da makar ne uzmem paket ili 2.000 dinara. Bolje da iz ovih izbora izađem s time, nego ni sa čim“, kaže Mandić za Deutsche Welle.
Vukašin Obradović, bivši predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) situaciju sa medijskim slobodama u Srbiji vidi ovako: „Medijska slika Srbije, i tu je naš osnovni problem, nije samo proizvod želje Aleksandra Vučića da javnost oblikuje prema svojim ubeđenjima. Ona je isto toliko i posledica demokratskog kapaciteta našeg društva nespremnog da se suoči uopšte sa idejom da nema društvenog progresa bez slobodnih medija i objektivne informacije“.
Demokratski kapacitet? Vučić i njegova „stranka“ nisu prozvod želje glasačkog tijela, nego njegovih mogućnosti. Društvo, sastavljeno od starih ispranih mozgova, pranih u doba komunističkog jednoumlja i mladih ispranih mozgova – pranih Pinkovima, Zadrugama, Informerima, Jovanama Jeremić i sličnima, nije sposobno da dobaci demokratski daleko. Mentalitet čvrste ruke, čuvanja radnih mjesta i bijelih listića možda i ne može da dobaci dalje od demagoga Vučića. Režim svoj dio posla obavlja svakodnevno – oni koji bi mogli da naprave promjene dižu ruke od srpske politike – dok jezde ka Zapadnoj Evropi.
Dino Šoše
Izdavač
