Plavi talibani

Ekstremno desne stranke prirodni su partneri ekstremno desnih stranaka (ili pokreta). Ili, pojednostavljeno, nacionalisti se najbolje slažu sa nacionalistima, bez obzira na to što se u okviru višemilenijski provjerene strategije „hljeba i igara“ često lafo (čitaj kobajagi) sukobljavaju – oštrim riječima i još oštrijim prijetnjama.

Oni „muda pod bubrege“ naivnom glasačkom tijelu prodaju udarajući kontru „onima tamo“, ali bi bez istih gubili političke poene, pa čak i izbore. Zašto? Zato što ne nude ništa osim „podgrijavanja“ sukoba, dizanja tenzija, bacanja ulja na vatru i prašine u oči polugladnim glasačima. Jer, dok traje tuča, manje misliš na prazan stomak.

Odvlačenje pažnje nije izmišljeno ni u ovom, ni u prethodnom vijeku, stara je to tradicija populista bez jasnih odgovora na stvarne probleme – radna mjesta, obrazovanje, odliv mozgova, rast cijena i druge teme naših vannacionalističkih života.

Primjera je bezbroj, nama najbliži su konstantna prepucavanja srpskih i bošnjačkih (nacionalističkih) lidera ili izmišljeni rat vožda Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Albina Kurtija. Parola „zavadi, pa vladaj“, prostor bivše Jugoslavije prati već duže od trideset godina. Isto toliko traje i odlazak stanovništva, koje bi, po riječima vlastodržaca, trebalo biti sretno jer su „svoji na svome“. No, često je bolje biti tuđin na sigurnome.

Nacionalizma nije pošteđena ni Austrija. Posljednje ankete ultradesničarsku Slobodarsku partiju (FPÖ) vide na prvom mjestu rankinga najuspješnijih stranaka u alpskoj republici. Ako obratite pažnju na riječi njenog novog lidera, a starog iz sjene, Herberta Kickla, od činjenice da je njegova partija najjača u Austriji normalnog čovjeka hvata jeza. Govor mržnje prema slabijima, manjinama, borba protiv nauke, nezavisnih medija i jasna želja da se iskoriste demokratska sredstva kako bi se ukinula demokratija. Njegovi govori i strategija njegove stranke podsjećaju na najmračnija vremena ove države. Ali, istorija može poslužiti i da se iz nje ne uči – jedna trećina glasačkog tijela Austrije trenutno je u tom filmu.

A onda se desilo putovanje. Delegacije FPÖ-a u prijateljski talibanski Avganistan. Dok gazda Kickl svaku priliku koristi kako bi širio mržnju prema islamu i muslimanima, njegovi ljudi su priliku iskoristili da odu u posjetu planetarno najekstremnijima, koje, usput budi rečeno, Austrija ne priznaje. Sad, kako objasniti ovaj potez koji baca potpuno novo svjetlo na šuplju mržnju gazde Herberta? „To su bivši funkcioneri stranke, penzioneri!“, vadi se nekadašnji prvi čovjek policije. Ipak, isti ljudi su istaknuti članovi partije, koji su i sami političke živote proveli šireći mržnju prema turskim gastarbajterima i izbjeglicama iz Iraka i Sirije.

Šta se, ustvari, desilo? Ništa neobično. Delegacija je jasno dokazala da je širenje mržnje šuplja priča na putu ka vlasti i da se ekstremi privlače.

I šta će sada da se desi? Ništa. Gora, miš. Po ko zna koji put plavo glasačko tijelo će pokazati da svoje ekstremiste voli, bez obzira na šuplju, prodaju Koruške, Ibicu i mnoge skandale koji desetljećima tresu ovu zemlju. „Mi nismo takvi“, rekao je jedno prilikom predsjednik. Zar stvarno nismo?

Dino Šoše, izdavač