Ratovi i (ne)ljudi
Pripadnici islamističke militantne grupe Hamas upali su 7. oktobra na teritoriju Izraela i ubili više od 1.400 ljudi. Izrael je na to odgovorio vojnim operacijama koje su dovele do još drastičnijeg broja poginulih Palestinaca iz Pojasa Gaze, teritorije svima već poznate pod nazivom „zatvor na otvorenom“. U oba slučaja, žrtve su uglavnom (a ko bi drugi bio) civili.
Svako ko je osjetio rat i malo promislio glavom (a ja, nažalost, spadam u tu grupu, manje zbog glave, više zbog rata koji nas i trideset godina kasnije tjera da razmišljamo o njemu) zna da imena naroda ili država nisu strane, za koje se neko može ili treba odlučiti. Strane su nevini ljudi i zločinci, bez obzira na boje zastava, narode ili granice. Svaka druga opcija nije ništa drugo do podržavanje nasilja. O uzrocima, istorijama, manjim i većim odgovornostima se da raspravljati, ali je žrtva uvijek žrtva, bilo kako da se zvala i bilo gdje živjela.
Crno i bijelo predstavljaju jedan od najučestalijih oblika razmišljanja, sa jasnim ciljem uštede sivih ćelija i radne memorije višećelijskog organizma. Mnogi sukobi, a naročito trenutni na Bliskom istoku, zahtijevaju razmišljanje u više slojeva, pogled iz više perspektiva. Jedan o njih je bombardovanje civila u Gazi, koje je za svaku osudu. Drugi od njih je da isto bombardovanje mnogima ne predstavlja povod za solidarnost sa žrtvama, nego povod za javnu izložbu vlastitog antisemitizma. Ne možeš istovremeno biti antifašista i antisemita. Ili si jedno, ili drugo. Jer, fašizam se odnosi na režim, a antisemitizam na cijeli narod.
Navijanje u ratu na Bliskom istoku, piše Miljenko Jergović, kolektivna je duševna bolest. „Ubijanje civila i djece u Gazi, rušenje njihovih domova, protjerivanje iz kraja u kojemu ionako žive kao izbjeglice, stegnuti u najvećem koncentracijskom logoru na svijetu, manjem od otoka Krka, u kojemu je prije ovoga rata boravilo dva milijuna ljudi, zločin je bez presedana i ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom samo pod jednim uvjetom: da je zločin bez presedana i bez ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom kada ispaljuju rakete po izraelskim gradovima, ubijaju civile, žene i djecu, upadaju u omladinske klubove, masakriraju stotine mladih ljudi, otimaju djevojke, žene, djecu i muškarce kao taoce. Ako ovo drugo nije besprimjeren zločin, onda besprimjeren zločin ne može biti ni ono prvo.“
Zločin se zločinom ne izbija, a najmanje se može opravdati. Pisati o tome kako je „Hitler bio u pravu“ nije podrška narodu Palestine, već nacizmu. Žrtvama se ne odaje počast pozivom na zlo, tako se odaje počast zlu, pa i onom od kojeg je žrtva nastradala. Da je Netanjahu sazrio za Haga, nije upitno. Ali se zločinima njegove vojske ne smiju pravdati ni Holocaust, ni Hamasov teror. Ljudi koji razumiju jezik kojim pišem, trebali bi to znati iz vlastitog iskustva.
Trebamo osuditi antisemitizam, baš kao i teror, ubijanje ili otmicu civila, granatiranje bolnica. Širenje mržnje prema bilo kojem narodu nikada u istoriji čovječanstva nije vodilo ničem dobrom. Istorija je tu da se iz nje uči.
Dino Šoše, izdavač
