Izumrle životinje koje više nećemo vidjeti

U samo nekoliko prošlih vijekova, neke od najfascinantnijih životinja nestale su sa planete. Iako su neke od njih izumrle prirodnim tokom, za nestanak većine kriv je čovjek.

O izumiranju možda razmišljamo kao o nečem kataklizmičnom, rijetkoj pojavi, istrebljenju dinosaurusa i tome slično… ali izumiranje se zapravo dešava sa zabrinjavajućom učestalošću. Štaviše, prema tvrdnji Svjetske fondacije za prirodu – nevladine organizacije koja se bori za očuvanje životinjskog svijeta – smatra se da svake godine zauvijek nestane oko 10.000 vrsta.

Svjetska fondacija za prirodu kaže da je, međutim, teško biti siguran u bilo kakve apsolutne brojke, uglavnom zato što za početak ne znamo koliko vrsta uopšte postoji.

Pogledajmo sad neke životinje koje su svojevremeno bile u usponu na ovoj planeti:

Crveni kolobus gospođice Waldron (Gana i Obala slonovače)

Skorašnji gubitak – ovaj majmun srednje veličine sa crvenom grivom smatra se izumrlim od ranih 2000-tih. Živeći na granici između Gane i Obale Slonovače, crveni kolobus gospođice Waldron bio je izuzetna životinja, budući da nije imao palčeve.

Ovo nježno stvorenje naviknuto na život u velikim grupama visoko u krošnjama drveća postalo je primorano da promijeni način života kad je čovjek počeo da siječe njegovo prirodno šumsko stanište.

Kako su se dijelovi šuma smanjivali, grupe crvenog kolobusa postale su isuviše male, što je dovelo do manje zaštićenosti od grabljivaca i genetske slabosti izazvana međusobnim ukrštanjem.

Zanzibarski Crveni kolobus je najbliži rođak izumrlih crvenih kolobusa gospođice Waldron koji nisu viđeni od 1978. godine.

Delfin sa rijeke Yangtze (Kina)

Još 2000-ih godina smatrao se najrjeđim sisavcem na svijetu, a o njegovoj izumiranju se još onda govorilo. Iako je kineska vlada 2001. godine pokrenula „Akcijski plan za spas sisavaca rijeke Yangtze”, kasnija ekspedicija 2006. godine nije uspjela pronaći niti jednu jedinku u rijeci i organizatori ekspedicije su objavili kako je Baiji službeno izumrla vrsta.

Kineski delfin sa rijeke Yangtze bio je bljedoliki, žućkasto-zelenkasti sisar koji je izgledao prilično manje glatko i elegantno od svog slavnijeg morskog rođaka. Njegov običan izgled krio je visoko razvijeni sistem eho lokacije, mnogo nadmoćniji od onog kod drugih delfina: bio je toliko fino naštelovan da je čak mogao da identifikuje položaje pojedinačnih riba.

Njegova ekstremna osjetljivost je, međutim, postala rizična, kad se rijeka ispunila ribarskim brodićima, teretnim brodovima, travlerima i zagađenjem koje je izazvao čovjek. Delfin sa rijeke Yangtze, zbunjen tolikim prometom, nije imao šanse za opstanak.

Karipska morska medvjedica (Ostrvo Serenilja, između Jamajke i Nikaragve)

Ova vrsta karipske foke nekada je mogla da se nađe u Meksičkom zalivu, na istočnoj obali Centralne Amerike i sjevernim obalama Južne Amerike. Ali one su prekomjerno lovljene zbog ulja koje može da se izvuče iz njihove masti, dok je prekomjerno ribarenje njihovog izvora hrane strašno pogodio preživjele životinje.

Njihove brojke spale su do istrebljenja, a posljednji put je viđena 1952. godine kod ostrva Seranilja, između Jamajke i Nikaragve. U časopisu National Geographic stoji da je karipska morska medvjedica bila „prvi tuljan kojeg je Kolumbo ugledao u Novom svijetu. Ove unosne ljubiteljice obale uskoro su naveliko ubijane.”

Morske medvjedice mogu se naći i u drugim okeanima širom svijeta, ali i one su jednako ugrožene. Borbu morske medvjedice za opstanak dodatno otežava i to što se sporo razmnožava. Neke jedinstvene karakteristike te životinje su okruglasta glava prekrivena srebrnastim krznom, poput ugljena crne oči, njuška s velikim nozdrvama, sitni prorezi koji joj služe kao uši, gusti opušteni brkovi i višestruki podbradak.

Alabamske dagnje (SAD)

Ova skromna dagnja živjela je u reci Mobil, u saveznoj državi Alabami, u Sjedinjenim Američkim Državama, otprilike do 2006. godine. Nazvana tako zato što je izgledala kao svinjski nokat, pročišćavala je zagađenu vodu prljave rijeke – ali nivoi zagađenja postali su u međuvremenu toliko visoki da Pigtoe više nije mogao s tim da izađe na kraj.

Istrebljenje ovog jednostavnog stvora otkrilo je mračnije istine o samoj vodi, punoj opasnih hemikalija iz fabrika koje su izazvale smrtonosne bolesti u uglavnom afričko-američkoj zajednici koja je živjela uz nju.

Dodo (Mauricijus)

Neobična je čast biti najslavnija izumrla ptica, ali iz nekog razloga dodo je davno nestala vrsta za koju su, pored dinosaurusa, čuli baš svi. Ova ptica neletačica šašavog izgleda nekada je živjela na ostrvu Mauricijus, bez prirodnih grabljivaca. Rođak golubova hranio se voćem i gnijezdio na tlu. Osnovna hrana ptice dodo bili su plodovi drveta čiji je latinski naziv Sideroxylon grandiflorum, a koje se po njemu naziva „dodoovo drvo“.

Kad su ljudi stigli na Mauricijus, dovevši sa sobom druge životinje i njihov apetit za mesom, dodo nije dugo potrajao. Kako se nikada ranije nije susretao s grabežljivcima, dodo se nije plašio ljudi koji su ga lovili, iako njegovo meso nije bilo baš ukusno. Pored toga, dodoova su gnijezda bila lako dostupna životinjama koje su jele njegova jaja i ptiće. A kako je dodo polagao samo po jedno jaje, to je imalo ogroman uticaj na njegovo izumiranje.

Posljednji dodo se odgegao u suton krajem 1700-tih.

Štelerova morska krava (Beringovo more između Aljaske i Rusije)

Da ste sreli Štelerovu morsku kravu, znali biste za to. Ovaj rođak lamantina ili dugonga mnogo liči na to nježno nabubrilo vodeno stvorenje, sem što je neuporedivo veći: Štelerova morska krava može da naraste i do dužine od devet metara. Njen upečatljiv izgled, veličanstvena koža i sva ta vrijedna mast načinilo ju je primarnom metom lovaca – navodno je imala ukus govedine marinirane u bademovom ulju.

Nekada je bila rasprostranjena širom sjevernog Pacifika, ali se vremenom održala samo u priobalju nenaseljenih Komandorskih ostrva. Evropljani su je otkrili 1741. godine, za vrijeme ekspedicije Vitusa Beringa, kada je opisao prirodnjak Georg Steller. U narednih 27 godina je lovljena do izumiranja.

Smatra se da je istrijebljena mješavinom lova i promjena u njenom staništu u kom se hranila, otprilike u isto vrijeme kada je izumro i dodo.

Kvaga (Južna Afrika)

Kada su evropski prirodnjaci i istraživači prvi put došli u ravnice Južne Afrike, naišli su na kvage i njihove rođake, zebre. Neobična ljepota sirote dobre kvage bio je glavni razlog njenog izumiranja. Ova afrička životinja izuzetnog izgleda imala je prednju polovinu koja je bila prugasta poput zebre, ali su te pruge postepeno blijedile na drugoj polovini, koja je bila obična i smeđa kao u konja.

Lovili su je do istrebljenja krivolovci koji su umnogome cijenili njen neobični izgled, a posljednja je uginula u zarobljeništvu 1880-tih.

Decenijama su naučnici pokušavali da „uskrsnu“ kvage, te su uzgajali stepske zebre s DNK izumrle životinje i konačno 2016. godine, u petom naraštaju, dobili su kvage – koje su nazvali kvage Rau, a obitavaju u dolini nedaleko od Cape Town-a. Zašto su ih uopšte pokušali oživjeti?  „Bio je to pokušaj da se na malom nivou popravi ekološka šteta”, rekao je profesor kliničke biohemije Eric Harley. “I sada te prelijepe životinje, koje su nekoć živjele u Južnoj Africi, ponovo žive”.

Irski los (Irska)

Izgledao je kao i drugi losovi, samo je bio mnogo, mnogo veći. Mnoge od izuzetnih izumrlih životinja bile su slične vrstama koje i dalje poznajemo danas, samo što su bile bizarnije. Imate mamuta, na primjer, koji se ne razlikuje mnogo od ogromnog slona u velikom krznenom kaputu.

Irski los, iliti Irski jelen, izgleda veoma slično još živom jelenu, ukoliko zanemarimo prostu činjenicu da je bio visok preko dva metra i imao rogove raspona i do 3,65 metara. Izumro je prije oko 7.700 godina, vjerovatno zahvaljujući mješavini lova i klimatskih promjena.

Irski los je nekada lutao Evropom, Sjevernom Afrikom i po nekim dijelovima Azije. A dio u imenu “irski” se odnosi na činjenicu da su fosili ove životinje često pronalaženi u irskim jezerima i močvarama.

Tasmanijski tigar (Australija)

Iako njegovo ime sugeriše nešto drugo, tasmanijski tigar uopšte nije ni bio tigar, već torbar. Izumrli su na kopnenom području Australije prije dolaska Evropljana, ali je veoma mali broj ostao u životu na Tasmaniji. Nažalost, ova vrsta torbara proglašena je izumrlom 1986. godine.

Tasmanijski tigar bio je dugačak 100 do 130 centimetara, a sam rep bio je dugačak oko pola metra. Ova životinja izgledom je podsjećala na psa, ali tijelo tasmanijskog tigra bilo je išarano prugama poput tigra.

Do dolaska Evropljana, tasmanijski tigar živio je samo na Tasmaniji. U 19. vijeku doseljenici su tasmanijske tigrove počeli progoniti pod izgovorom da im ubijaju ovce, a u narednih stotinjak godina, životinja je potpuno istrijebljena.

Foto: Pixabay