Ko je Bašar al-Asad: 24 godine autoritarnog režima
Sirijski autoritarni vođa Bašar al-Asad druga je generacija autokratske porodične dinastije koja je držala vlast više od pet decenija, a njegov nestanak zbog munjevitog napredovanja pobunjenika signalizira zapanjujući preustroj vlasti u strateški vitalnoj bliskoistočnoj naciji.
Bašar al-Asad ostaće zapamćen kao čelnik koji je nasilno ugušio mirne proteste i tako pokrenuo građanski rat, a milione ljudi natjerao na izbjeglištvo. Na vlasti su ga gotovo 24 godine održavale bliske veze s Rusijom i Iranom koje su mu, okupirane svojim problemima, ovoga puta okrenule leđa.
Preko 20 godina vlasti
Pad Bašara al-Asada bio je prije samo sedmicu dana gotovo nezamisliv, ali tada su ustanici pokrenuli zapanjujuću ofenzivu na režim iz svoje baze u Idlibu, na sjeverozapadu Sirije, piše BBC.
Asad, školovani oftalmolog, nije bio prvobitni nasljednik vlasti, ali je preuzeo ulogu nakon smrti starijeg brata Bassela. Godine 2000. postao je predsjednik, preuzimajući vlast nakon smrti svog oca Hafeza al-Asada, koji je Sirijom vladao 29 godina željeznom rukom. Asad mlađi naslijedio je čvrsto kontrolisanu i represivnu političku strukturu, gdje se opozicija nije tolerisala. U početku su se nadali da bi nasljednik mogao biti drugačiji – otvoreniji, manje brutalan. Nada je kratko trajala.
Asad će ostati zapamćen kao čovjek koji je 2011. nasilno ugušio mirne proteste protiv svog režima i tako pokrenuo građanski rat. Više od pola miliona ljudi je ubijeno, šest miliona ostalih postalo je izbjeglicama.
Uz pomoć Rusije i Irana slomio je pobunjenike i preživio. Rusija je koristila svoju zastrašujuću zračnu moć dok je Iran slao vojne savjetnike u Siriju, a Hezbollah, milicija koja ga podržava u susjednom Libanonu, rasporedila u zemlju svoje dobro obučene borce.
Upotreba hemijskog oružja
Inspektori UN-a za oružje pronašli su 2013. neosporne dokaze o korištenju nervnog plina u Siriji. Tadašnji glavni sekretar UN-a Ban Ki-Moon nazvao je napad koji se 21. avgusta dogodio u predgrađu Damaska najgorom uporabom oružja za masovno uništenje u 21. vijeku.
Sjedinjene Američke Države saopštile su da je u tom napadu možda ubijeno više od 1400 ljudi, uključujući stotine civila. Sirijski dužnosnici više puta su odbacili optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ovaj i drugi napadi potaknuli su svjetske sile da rade na demontiranju sirijskog hemijskog arsenala i ponukali su SAD da 2013. godine poveća potporu sirijskim opozicionim snagama, nakon onoga što je Washington nazvao narušavanjem “crvene linije”.
Asad je upozorio zapadne nacije da ne podržavaju pobunjeničke skupine koje se bore protiv njegovih trupa, predviđajući da će militanti jednog dana napasti SAD i druge saveznike. Asad je 2015. godine rekao da se Sirija neće pridružiti koaliciji pod vodstvom SAD-a koja je usmjerena na uništavanje terorističke skupine ISIS, koja je tokom rata preuzela kontrolu nad dijelovima njegove zemlje, već se oslanjao na rusku pomoć.
Kako je došao pad
Ovaj put izostala je pomoć saveznika. Njegovi saveznici, zaokupljeni svojim poslovima, ostavili su ga samog. Bez njihove pomoći, Aasadove trupe nisu bile u stanju, a na nekim mjestima očito nisu bile voljne, zaustaviti ustanike, predvođene islamističkom militantnom grupom Hajat Tahrir al-Šam (HTS).
Prvo su zauzeli Alep, drugi po veličini grad u zemlji, gotovo bez otpora. Zatim Hamu, a danima kasnije ključno središte Homs, što je Damask ostavilo u izolaciji. Za nekoliko sati ušli su u glavni grad, sjedište Asadove moći.
Kraj pet decenija duge vladavine porodice Asad preoblikovaće ravnotežu snaga u regiji.
Foto: Pixabay
